Psihologinja

Vedrana Viljevac, mag.

RADNO VRIJEME

 

ŠTO RADI ŠKOLSKA PSIHOLOGINJA?

Kod školskog psihologa učenici dolaze samostalno, na inicijativu nastavnika ili roditelja, a može ih i sam psiholog pozvati. Dok neki učenici taj susret doživljavaju kao kaznu i znak da su u nečemu pogriješili, drugi ga doživljavaju kao zabavu i ugodno druženje. Prava svrha susreta bila bi negdje između – kroz ugodnu atmosferu i pozitivan kontakt promovirati poželjna ponašanja, podučavati, motivirati, rješavati teškoće.
Primjer radnih zadataka školskog psihologa u neposrednom radu s učenicima jest da prepoznaje individualne potrebe učenika, te, u skladu s time, provodi individualna i grupna savjetovanja. Školski psiholog također dijagnosticira specifične poteškoće u učenju i pomaže učenicima u postizanju boljeg školskog uspjeha, ali isto tako prepoznaje i darovite učenike i razvija programe za poticanje njihovih sposobnosti. On prepoznaje poteškoće u ponašanju i vršnjačkim odnosima, emocionalne i/ili obiteljske poteškoće i pomaže učenicima da ih prevladaju.
Školski psiholog također razvija i putem radionica provodi programe prevencije nepoželjnih oblika ponašanja (npr. međuvršnjačkog nasilja), programe za jačanje samopouzdanja, samopoštovanja, sigurnosti, razvijanje kreativnosti, učenje socijalnih vještina, itd. Ti programi namijenjeni su svim učenicima u školi.
Cilj rada školskog psihologa jest razviti obrazovanje usmjereno na učenika i njegov razvoj osnovnih sposobnosti koje omogućavaju cjeloživotno učenje. Također cilj je pomoći učenicima, nastavnicima i roditeljima da razviju svoje potencijale i održe psihološko zdravlje.
BUDIMO TOLERANTNI! SPRIJEČIMO DISKRIMINACIJU!
SVJETSKI DAN TOLERANCIJE 16.11.

Diskriminacija (lat. discriminare) znači odvajati, praviti razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama.
Pojam tolerancija dolazi od grčke riječi tolerare, što znači podnositi. Ona podrazumijeva snošljivost i uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života. Biti tolerantan znači biti osviješten o različitosti u odnosu na nas same i prihvaćanje toga u svakodnevnom životu.

Učiteljica trećeg razreda Jane Elliot, 1968. godine željela je pomoći svojim učenicima da shvate efekte diskriminacije.
Jane Elliott podijelila je 28 učenika jednog trećeg razreda u dvije skupine, ovisno o boji njihovih očiju. Iznijela im je izmišljeni „znanstveni“ dokaz o tome zašto su ljudi plave boje očiju superiorniji u odnosu na ljude smeđe boje očiju, te u skladu s time donijela pravila koja će se od tog trena provoditi u razredu.
Plavookim učenicima, primjerice, nije dozvoljeno tražiti drugu porciju tijekom užine. Plavookim učenicima nije dozvoljeno piti vodu u razredu izravno iz slavine; morali su koristiti plastične čaše. Smeđookim učenicima dozvoljeno je dodatnih 5 minuta odmora, tijekom kojih su plavooki učenici morali biti u razredu. Smeđooki učenici hvaljeni su kao marljivi, pažljivi, pouzdani i iskreni, dok su plavooki učenici okarakterizirani kao nedovoljno inteligentni, nesposobni, lijeni i nepošteni. Smeđooki učenici su ohrabrivani u radu. Smeđookim učenicima rečeno je da se ne druže s plavookim učenicima, čak i ako su prethodno bili prijatelji. Plavookim učenicima dodijeljene su trake koje su morali nositi oko ruke, kako bi ih se na prvi pogled moglo razlikovati od smeđookih.
Ukratko, pravila su jasno diskriminirala plavooke učenike, a favorizirala smeđooke. Učenici su prihvatili pravila i uskoro su smeđooki učenici omalovažavali plavooke. Razred je bio podijeljen. Inače uspješni plavooki učenici sada su nailazili na probleme s čitanjem i matematičkim zadacima, a suprotan trend uočen je kod smeđookih učenika – njihova se izvedba poboljšala.
Počele su se javljati intenzivne emocionalne reakcije od strane diskriminiranih učenika – plač, agresija, povučenost. Toga petka, plave su oči bile zadnje što su učenici željeli imati.
Prvog dana idućeg tjedna, Jane Elliott zamijenila je uloge dviju skupina učenika. Rekavši da je prilikom zadnjeg susreta pogriješila, uvela je pravila koja su diskriminirala smeđooke, a favorizirala plavooke učenike. Ista su se ponašanja javila kao u petak.
Međutim, ono što je Jane zamijetila bilo je sljedeće – plavooka su djeca pokazivala značajno manje zlobna ponašanja u usporedbi s ponašanjem smeđooke djece u situaciji kada su oni bili favorizirani. Zaključila je da su plavooki učenici uvidjeli kakve rezultate je ponašanje smeđookih prouzročilo, zbog čega nisu bili spremni ponoviti takvo ponašanje.
Na kraju dana, Jane je rekla učenicima da mogu skinuti poveze koje su imali oko ruke. Ono čemu je tada svjedočila, posebno ju je dirnulo – učenici su se međusobno grlili, neki smiješeći se, drugi plačući. Tada je objasnila učenicima svrhu vježbe koju su prošli.

Diskriminacija je, dakle, ponašanje usmjereno protiv pripadnika neke skupine, osporavanje njihove ravnopravnosti u svim oblicima socijalnog života. Gotovo u svakom razredu moguće je naći djevojčicu ili dječaka koji su iz nekog razloga odbačeni, isključeni iz grupe.
Pouka koju je Jane izvukla iz svog eksperimenta bila je ta da je diskriminaciju moguće smanjiti ako osobe shvate kakav je osjećaj biti diskriminiranim. Isto tako, nažalost, bilo koje obilježje može biti temelj diskriminacije.
Nemojmo čekati da budemo diskriminirani kako bi shvatili koliko je to loše i bolno. Budimo tolerantni – drugim riječima, uvažavajmo tuđa mišljenja, osjećanja i uvjerenja i poštujmo različitosti! Kada bi svi bili isti, ovaj svijet bi bio tako dosadno mjesto.
…Zašto se toliko trudiš da se uklopiš, kada si rođen da se istakneš?